Florian Hajdu: … Laja

U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi…
Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na dijagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka.
Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadskotopolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće.
Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog poštovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca…
Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja… samo lája od Csokija.

Milan Zagorac: Izgubljeno u prijevodu

Jamstvo

Možda,
nažalost, ne mogu davati jamstva
(iako bi sigurno bila vjerodostojnija nego ona za banku),
samo onoga časa
kada naš neurološki sklop
klikne
padne
izgubi vezu
sa samim sobom
shvatit ću
da je moja duša
isto što i tvoja
i ova zemlja
isto što i mi
i sve to skupa
isto što i svemir
galaksije
zvijezde…
I sada, pazi dvojbe,
zar je moguće da smo samo
kad smo nenormalni
normalni
kad smo izvan sebe
u sebi?

Ovaj blog pišem za…

… sve one koji su se, hodajući šumom, izgubili…
… za sve one koji se osjećaju zarobljeno…
… sve one koji su ostali sami, a misle da nisu to zaslužili…
… za sve one koji su toliko zabrinuti da misle da zabrinutost nikada neće proći…
… za sve one koji su bolesni…
… za sve one koji se boje kraja…
… za sve one koji su nesretni jer misle da imaju malo…
… za sve koji su nesretni jer ne znaju kamo trebaju ići…
… i za sve one koji ne znaju što trebaju činiti…
… za sve one koji se osjećaju isključeno…
… za one koji misle da im je stavljen veliki teret odgovornosti…
eto, možda sam koga i propustio, ako jesam, sami dodajte…

Kako sam prispio ispod korijena stabla

Ne pišem pjesme
jer uvijek imam tako puno za ispričati
pa čak i ljudi koji bi me trebali slušati
kažu da sam malo zamoran
baš me briga za to
i stoga vam pripovijedam pejzaž mojega sna:
važno da sam prispio ispod stabla
ispod korijena
ispod jezera ispod stabla ispod korijena
gdje živi zmija
ali koja me neće čak ni pojesti
koja me ispljune natrag u šumu
gdje me čeka ona
a ona nije anđeo jer
ona nema krila
i ne može letjeti kao ni ja do krošnje
kroz koju se probija sunce
pa i dalje
samo zato
lutamo po šumi, pješke
bez staze
samo znamo da nismo
ni zmija ni anđeo
nego nešto na pola puta
izgubljeno
a što mora spojiti
svjetlo
od vrha do dna

Pobratimstvo lica u svemiru po drugi put

Jednom
kad se oslobodimo
te frekvencije
titranja struna
shvatit ćemo
da je
krivnja
bila iluzija
kao i sve ostalo

oh, kakva će tuga
uhvatiti
sve one
koji
su rado
svoju krivnju
denominirali
u tuđu
misleći
tako
lako
postati
sretni
za račun tuđe nesreće

ipak
njihova će tuga proći
tada
jednom
kada se
promijeni
titranje struna
shvaćamo
da postoji
samo
pobratimstvo
lica u svemiru

Na Veliki petak, mala religiozna refleksija

Oče svih nas, bića ovozemaljskih, svjesnih ili nesvjesnih
koji jesi na nebesima, onkraj svih dimenzija i svjetova
sveti se ime Tvoje, koje god da je, a ima ih mnogo
dođi kraljevstvo Tvoje, milosrdno i puno ljubavi
budi volja Tvoja, negdje duboko skrivena u nama
kako na nebu, tako i na ovoj našoj maloj, tvrdoj zemlji.
Kruh naš svagdanji daj svim svojim bićima danas,
i blagoslovi nas dužnike,
kako ćemo i mi blagosloviti dužnike naše,
i ne uvedi nas u napast, da ne budemo jalni, mali, sitničavi, ljubomorni, snishodljivi, zli, tašti, oholi i okrutni, gramzivi i bijesni.
nego izbavi nas od Zloga, a da pronađemo Tebe u sebi gdje obitavaš u bezvremenju
Amen.

Mačja žalost

Ne znam jeste li primijetili, ali kada neka mačka pogine na cesti, kada nema nikoga od ljudi u blizini, oko njezinog se tijela okupe mačke, kao u nekom zboru i njuše, zatim posve okruže tijelo i djeluje kao da je plaču i zavijaju, a zatim ispraćaju tako što se jednostavno okrenu i odu. Ovaj sam prizor vidio nekoliko puta, najčešće noću, na cesti, kada oko mene nije bilo nigdje nikoga.
A zašto su nas uvijek onda učili da su mačke neuračunjive i bezosjećajne životinje? Zašto nas onda uče da životinje nemaju nikakvu dušu?

Jučer sam doživio otkrivenje

Nije mi se obratio gorući grm
nakon prolaska
kroz utrobu zvijeri
samo je prhnula ptica
u sumrak
u guštari
i netom prije
podvukla se zmija
pod korijen
prvog stabla
koje raste do sunca
i tada sam
zavibrirao
u frekvenciji
muzike sfera
a da nisam uzeo bunike
Aleluja!

Danas sam osjetio blink

Danas sam osjetio,
blink,
onako…
da sam ja
zid
vrata
kuća
ona debela susjeda
onaj kreten od vlasnika biznisa
onaj zlostavljač pasa
ona zgodna lezbijka
ona pederčina od čovjeka, mamu li mu jebem
onaj crnac
onaj arapin u siriji koji kresne iz rpg-a i kaže allahu ekber
ono ubijeno dijete, negdje u africi
onaj dron koji ga je ubio jer se zabunio u softveru
onaj ptsp-ovac koji je u afganistanu iskupljivao grijehe
valjda za pljačku benzinske
u sjebanom predgrađu Detroita, Michigan, U.S. of A…
ona tetica
onaj starac
onaj slaboumnik
onaj invalid koji ide na dijalizu
one mačke na ulici
onaj opaki glupi moćnik
onaj prosjak
onaj otac
ona mama
onaj brat
grad
da se sve
baš sve
presijava u meni
da sam ja ono
što mislim da su drugi

O, kapetane

O, kapetane, moj kapetane,
ahabe,
ahasveru,
idemo za bijelim kitom, zar ne?
stavio si nam i jamstvo
obećanje u zlatu,
lijep iznos,
kako bismo vjerovali
da ćemo se
s putovanja
vratiti
živi
zdravi
veseli
čili
jednoga dana
donijeti ženama poklone
djevojčicama lutkice
dječacima najljepši gadget
ali
nismo sigurni,
kao što ni ti nisi siguran
hoćemo li to ikada stići
jer
bijeli kitovi
postoje samo u pričama
zar ne?
O, kapetane, moj kapetane!

Istočni grijeh

svaka žena zna
jednu jedinu istinu
da je
svako začeće
u svojoj biti
bezgrešno
kao što svatko zna
da smrt
nije kraj
nego
činjenje
novoga izbora
prema
bezgrešnom začeću
triput blagoslovljen onaj
koji ovu istinu spozna
aleluja
aleluja
aleluja

Bezbolan način samoubojstva

Sjećam se kao jučer
padala je proljetna kiša
bilo je to za prvi maj ili tu negdje
1986.
bili smo svi skupa
kod hitlera na piću
(tako su zvali tipa imenom adolf
koji je imao bircuz u đakovačkoj satnici)
luj iz gaja je rekao da mu je
lisica
poklala kokoši
išli smo u šumu
našli rupe
naoružani puškama
vilama
grabljama
motkama
lisice nije bilo
ali bilo je nas
nekolicina
luj, tata, šuma,
ja
i černobil
naravno
jebeš černobil
pa gdje je to?
uostalom, rekli su
da nas je oblak uglavnom zaobišao…
je li?
padala je kiša
i ja trideset godina kasnije znam
da to ima neke veze sa mnom.

černobil je bezbolan
način samoubojstva.

Gorući grm

kako li je smiješno to dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
koje pita gorući grm
“jesi li ti gorući grm”
nadajući se da će odmah, sada, ovoga časa
bez truda, onako
doznati svoju ultimativnu istinu
preskočiti svoju dječju fazu
zaobići nužne korake,
prevariti na ispitu,
i odmah sjesti negdje gdje on jest
njemu s desna
“ne”, odgovori ovaj
“ja sam onaj koji jesam”
i ostavi dijete
rođeno od majke s mjesečnicom
vezano na pupak svijeta
u čuđenju
da se i dalje klanja
prema potrebi
zlatnome teletu
i da razapne tu i tamo onoga
svakoga, nekoga, bilo koga
tko pomisli da je on
sve oko nas i sve u svakome
a ne samo gorući grm
oh, kako li je dijete smiješno stvorenje.

Netom prije horizonta događaja

Netom prije
horizonta događaja
ne hvata putna groznica.
Bez obzira na sve prevaljeno,
naprotiv,
hvata težina na grudima
zbog nepoznanice
s kojom ću se sudariti
brzinom većom od svjetlosne

Vratih se iz Hada

Vratih se iz Hada
I ne, nije dolje
samo mrak, tama i škrgut zuba.
Krivo, posve krivo,
Had je kao tu
kod nas
samo neprosvijetljen ikakvim svjetlom
iz nutrine.

Kada pomisliš da si došao u stanje svjetla

Kada pomisliš
da si došao
u stanje svjetla
i poželiš tu ostati
samo za sebe
preostaje samo
sunovrat
u bezdan
u tvrdo
u mrak
u stotine
milijune
milijarde
duša
koje
žude
žele
hoće
moraju
nadaju se
imaju
čeznu
i tada padneš
u još veći mrak.
napokon
izgubiš snagu
odustaneš od svega
ne bojiš se ničega
ne nadaš se ničemu
ne misliš ni na što
i privučen si
ponovo
k svjetlu.

među mrtvima

ja govorim
mrtvima i sakatima
neka pokušaju
doprijeti
do ono malo
svjetla
koje imaju
onoga fragmenta
vječnog života
koji svatko ima
da shvate
ali ne
mrtvi i sakati
neće
e baš neće
čekaju da pojedu
još malo mesa
da još malo
egzistiraju
da još malo
cuclaju
ako na nešto nalete
jer oni nemaju
nikakvu svijest
ne znaju što su
oni samo jedu
i rađaju
mrtve i sakate
tko sam ja
da govorim
mrtvima i sakatima
u svijetu
mrtvih i sakatih
koji
nikakvo uskrsnuće
dočekati
ne mogu

Čudnovati slucaj dr. Mesmera

srdžbu, boginjo, pjevaj
nas, sretnika,
na benzodiazepinima
i selektivnim inhibitorima
pohrane serotonina
dok
crno mlijeko
sreće
pijemo
obdan
jutrom
večerima
/noću ne, blagotvorno umrtvljeni hipnoticima/
sa zaslona
proizvoda s jabukom
cinično jalovo
kljucajući
šta da
da ne da da
migajući okicama
šarenih leca
čekajući
da nas netko
društvenomrežno
klikne
da nas
nešto
itko
bilo što
izbavi
ove 
nepodnošljive lakoće
i samospasi nas
od kolektivne sreće.

knjiga mrtvih

jednog će dana
inteligencija
u obliku
elegantne plave svjetlosti
koja se prelijeva u prizmi
iz sazvježđa blizu
konjske glave
razumjeti facebook
kao ultimativnu knjigu mrtvih
ranog osvita svijesti.
naime, svi ćemo biti
jedan po jedan
mrtvi i odavno prah
dok ce naše slike
i nerazumljive riječi
očito
pjevati u slavu
vječnog života
onkraj digitalnog boga

Fotografija: Ljubaznošću teleskopa Hubble

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić

 

Igor Večerina: Autogol

Živjeli smo u onoj najzajebanijoj varijanti: Ni u gradu, ni na selu. Naše malo “mjesto” nalazi se iza prvog zavoja poslije table “Rijeka”. U stvari zadnje mjesto prije table “Rijeka”. To su oni što se nešto kurče da su gradska djeca. Oni i ne govore čakavski. Tako su nas uglavnom kritizirali. Gradska su nas djeca opet gledala odozgo, kao one iza brda. Bili smo četvorka. Zvonko je bio najstariji i previše je htio vladati pa smo ga s vremenom odjebali. Ostali smo ona najgora varijanta – trica. Dva protiv jednog. Uvijek je jedan u banani. Najgora ekipa na najgorem mjestu. Sve pretpostavke da se razvijemo u ono što nam je ideal – u protivnike svega i uvijek. Uz sve ove karakteristike, mi smo još bili i prva ulica u kvartu. Od nas se počinjalo – na nama se završavalo. Doduše, u onoj debeloj Spomen knjizi našeg mjesta spominju se tek možda naši rođaci.
Imali smo potok; imali smo tri brda, od kojih jedno pravo; imali smo i prugu i izlaz na more, između brda. Nije da je Mississippi ali teče, nije da je Orijent expres ali se čuje. Uvijek smo dolazili, ma gdje trebali doći, s nekih čudnih strana. More smo vidjeli s balkona, ali smo do njega trebali pješačiti nekih 45 min. kozjim putevima između brda. Vraćali smo se ipak zaobilazno, koliko se već tko snašao: motori, autostopovi… Na prugu smo, na tračnice, postavljali čavle koje bi vagoni sprešali u prave male mačeve koji su, nabijeni na štap, postajali prava, ubojita koplja. Pod taj vlak su se lude babe i bacale pa smo ponekad bili i prvi očevici. Nemalo su te slike utjecale na naše snove. Na živote? Sjećam se da je stari naručio Stojadina. Bio je među prvima u mjestu. Već sam se svima pohvalio da stiže, kad su starcima javili da nisu upali u prvu turu narudžbi nego moraju čekati jer su N.N.- ovi na Silvestrovo kamenovali cijelu pošiljku Stojadina pa su isti vraćeni u Kragujevac na popravak.
Ne znam kako nitko od nas nije završio na arhitekturi jer kućice smo gradili baš svuda: od šikara, mostova, vrhova brda do, ipak najbizarnije nam kućice – na vrh kuće. Točno nasuprot moje kuće bila je neka vrsta montažne kuće. U njoj je živjela neka Mađarica koja je svake godine dolazila u drugo doba. Došla bi k mojoj mami i objašnjavala kako je baš to doba godine njoj idealno za provesti ovdje. Tog je kolovoza otišla nekako na brzinu. Fiki, Piro i ja već smo bili odjebali Zvonka. Na jednom od kupanja ful nas je sprdao pred svojima iz razreda i zakleli smo da ga, ni po koju cijenu više nećemo. Dosta. Nekako je bilo logično da netko od nas zauzme to njegovo šefovsko mjesto, ali nekako se nitko nije gurao. Nije se o tome, jednostavno više govorilo. Našli smo se kod mene u dvorištu i ustanovili da je teta Izolda stvarno otišla. Imala je ta baraka neku magiju. Bila je stvarno baraka, montažna brvnara usred šikare, a opet, imala je nešto fino. Ušli smo kroz prozor. Na guranje. Sve smo prekopali. U to doba o sexu se nije govorilo. Povremeno bi Fiki došao s idejom da se igramo doktora. Mama mu je bila doktorica pa valjda zato. Ipak, zanimali su nas samo pimpeki. Natezali bi kožice, do boli i zamatali ih u gaze koje je Fiki i donio. Taj bi pimpek bio spreman za akciju. Dok je Fiki stručno obrađivao mog velikana, Piro je pronašao teta Izoldine čipkaste tange. U plastičnu kutiju Cedevite nagurali smo mekanu spužvu i navukli na nju gaćice. Lupalo nam je u glavama, jednom po jednom. Na neku foru, uopće se nismo sramili pričati kako nam je. No, dosadilo nam je. Naša vila imala je poljski wc iza kuće. Bio je napravljen od jelovih dasaka. Klimav. To je bilo dovoljno da provjerimo koliko je zaista klimav. Bio je jako klimav i ubzo se srušio. Zaključili smo da to baš i nije neka građevina pa smo od tih dasaka krenuli graditi svoju kućicu. Bili smo se već dobro ispraksirali. Pogled nam je uvijek bio važan. Skužili smo da kuća ima ravan krov, a ima i dimnjak s antenom. Daske smo prebacili na krov i ubrzo je naša kuća na kući bila spremna. Taj naš uspjeh, ta superiornost – pa napravili smo bolju kuću na krovu kuće nego što je ona sama.
Dobro smo se zabavili i otišli doma. Baš kao i svaki put. Ništa loše nismo napravili. Barem smo mislili. Drugi dan čuli smo sirene i našli se kod mene.Bolje reći kod moje mame. Pod krilom. Čuvala nas je od naše prve sirene dok smo gledali kako murija rastura našu kuću na toj baraci i odnosi dasku na kojoj smo napisali – KUĆA. Uzeli su otiske, naše otiske koji su iz dana u dan rasli.
Narednih smo dana pričali o konjima, o psima, o tome kako bi si trebali nabaviti takve kompanjone i trčati po livadama. Znali smo da smo srali. Onih par pasa što smo ih bili kućama dovukli, tjedan dva hranile su mame, a onda bi ih tate noću odvezale s lanca da se ne pate.
Ja sam bio nestao na par dana. Nešto sam bio zabrijao s onim pederčićima iz razreda. Bilo je oko jedan u noći kad su na moj blindirani prozor zakucali.Moja je kuća bila prva u mjestu ili zadnja, a moj prozor prvi, ovaj put zadnji na redu. Bio je i Zvonko i to za volanom škode i s cigarom u zubima. Izgledao je kao Kvaka s predzadnje iz Modre laste.
– Ajde diž se, idemo – šapnuo je Fiki.
– Ma kamo? Šta ste pop… – nisam dalje pitao. Navukao sam traperice i zakoračio na prozor. Sjetio sam se kutije Chesterfielda iza knjiga na polici i vratio se po njih. Činilo se da smo ovaj put kompletni. I sigurni. Ma bili smo ful ekipa. Zvonko je odmah oderao po gasu. Nismo znali kuda idemo, ni zašto, ali se točno kužilo kako to radimo. Sigurno i zajebano. Škoda je isto zajebana s tim zadnjim pogonom. Već na zavoju na izlazu iz sela lagano nas je zanijelo. Počeli smo pizditi. Piro je htio voziti i govorio je da je bolji jer mu je stari mehaničar. Doduše na brodu ali i brod ima zadnji pogon. I ja sam htio, ali čim sam to rekao usro sam se. Znali smo da ne smijemo u grad pa smo pičili po selima. Počeli smo vrištati ko ludi. Neka predplodna sperma nam je pukla u glavu, neki adrenalin kog ne pamtim ni iz kakve kasnije droge ili alkohola. Tek sam onda, kad je Fiki počeo inzistirati da vozi, a Zvonko se sve slabije opirao, skužio da je smrad, Zvonko, ustvari maznuo ključeve Fikijevom starom jutros kad je došao po njega za na more i kasnije ga uspio nagovoriti da se idemo voziti. – I Zvonko ima starog – pomislio sam. Valjda me je skužio što mislim. Okrenuo se i počeo vrištat na mene: “Šta si se kurac usro. Nismo ni trebali doć po tebe… Fiki je vrisnuo: Paziiii! Kurac. Bili smo u lunaparku. Vrtjeli smo se valjda satima. Tako je barem izgledalo. Prvi šut je bio gadan, a onda smo se odbijali i urlali.
Stalo je. Šta sad?
– Bježmo, rekao je Zvonko i već bio vani. Tek smo onda skužili da je Fiki sav u krvi. Smrad Zvonko je zbrisao. Fiki je bio u šoku. Svi smo bili, a posebno kad je Fiki iz usta ispljunuo tri zuba. Izvukli smo se iz dobro rasturene Škode. Susjedi iz okolnih kuća su počeli paliti svjetla. Imali smo, preko livada i potoka jedno pet kilometara do doma. Jurili smo kao ludi. Ni sam ne znam kako, ali za nevjerojatno kratko vrijeme bili smo pred mojom kućom.
Šta sad? – Ništa – kaže Fiki – reći ću da sam pao na pločicama u WC- u. Bilo nam je najlakše ne komentirati. Zbrisali smo doma.
Ujutro je policija zvala Fikijevog starog i probudila ga. Bila je nedjelja.
– Gospodine, gdje ste bili noćas?
– Gdje i sada, u krevetu – odgovorio je i ne znajući tko ga zajebava rano ujutro.
– A vaš auto, gdje vam je auto?
E onda se probudio. – Pred kućom. Tu malo niže.
I tako je policija došla kod Fikijevih već za koju minutu. Stari je ušao u kupaonu. Fiki je, luđak, valjda facom namazao pločice. Ušli su u njegovu sobu i izvukli ga iz potpuno krvavih plahti. Tresao se, a stara se skučila između njega i starog. Svi su se tresli. Svako na svoj način. Poslije je stari trebao prijaviti maloljetnog sina, a to baš nije bilo popularno, a uz to, mali je bio dobrano sjeban: bez tri zuba i s devet šavova na usnici. Mada su svi znali, barem slutili da Fiki nije bio sam, nikad nije priznao. Zvonka smo sad stvarno odjebali. Dugo sam mislio da ni mi drugi nismo bili baš najbolji. No nisam baš imao vremena za razmišljanje. Tek dva dana kasnije došao sam Fikiju u posjet i u njegovoj sobi smo šaptali o svemu. Nije bio ljut na mene i to mi je puno značilo. Te su mu večeri, malom, išokiranom nećaku, u posjet došli barba i teta. Malo su popričali s njim, ne spominjući tragediju, po nalogu mame, naravno. Onda su otišli s njegovim starcima u dnevni boravak malo to prostudirati i vidjeti da li bi Fiki možda trebao kakvu stručnu pomoć. Da se ne zna.
U Fikijevoj sobi, u Fikijevoj glavi, u nekom zajebanom dijelu te glave nešto se jako zajebano tada dogodilo. Barba je bio zaboravio ključeve od svog Stojadina na Fikijevom pisaćem stolu. Fiki se obukao i onako zašiven iskrao iz kuće. Upalio je Stojadina i vozio se. Starci i barbe i tete su se zapili do kasna pa dugo nisu ni kužili da ga nema. On se vozio nekih sat vremena, a onda se sjetio. Zvonkov stari uvijek ostavlja ključeve od svog Opela u bravi jer zaključava garažu. No, prozor je otvoren, barem ljeti. Ušao je u garažu, tiho otvorio vrata, izgurao Vektru, ne paleći motor i tek na nizbrici zaverglao. Znao je kud ide. Znao je i kako i zašto. Sam. Došao je do iznad Bakra. Do provalije. Dvadesetak metara ispod bilo je nogometno igralište trećeligaša čiji je direktor bio Zvonkov stari. Izašao je iz direktorovog auta, spustio ručnu i izgurao ga na travnjak na kom je pionir Zvonko prošle nedjelje igrao na mjestu beka. Upisao se u strijelce. Autogolom.

Fotografija: Zoran Žmirić

Kristina Posilović: O umijeću jahanja

Jedan je čovjek glas, dvoje su ljudi promjena. Jedna lasta ne čini priču kratkom, u Berlinu čaj piju na tašte, neki je čovjek pojeo proljeće.
Bijeli aluminijski okviri, sedamdeset centimetara širine i metar i osamdeset visine, ručka se može okrenuti u tri smjera; gore, dolje i desno. Gredica zvana balkončić mramorna je i postavljena s unutarnje strane. Na narančastom su zidu dvije mrlje od gipsa koje nitko neće prebojiti jer se ne vide golim okom.
 
I.
Ne ide gore. Ni dolje. Vučem prema sebi. Ne ide. Guram prema van. Ne ide. Ni desno ne ide. Škljoc i stane. Ne pomiče se. Samo stane. Desnom rukom vrtim ručku, lijevom lupkam po okviru. Ne ide nikako. Zrak se uvukao u dvije rupice u ručki. Objema rukama primam okvir i tresem ga. Stoji na mjestu. Ne ide nikako. Grabim ručku i mrdam je, ali se zaglavila prema dolje. Puštam je. Desnom nogom pritišćem okvir s gornje strane, a lijevom se rukom pridržavam za zaglavljenu ručku. Sve stoji. Ne ide nikamo. Puštam ruke. Puštam noge.
Ma ne tako. Rukama ga izvuci iz ležišta.
Dižem se na prste i jagodicama lovim za rub gornje strane okvira. Ne ide. Skliznem i ostanem visjeti, jagodice popuštaju, a noktima se držim da ne padnem. Dobro da ih nisam odrezala.
Pusti se. Pusti se i probaj ponovno.
Padam na pod, ali odmah ustajem. Gledam u nokte. Neki su pukli. Drugi krvare. Pljunem u dlanove i protrljam ih. Natežem ručku, guram je prema naprijed pa natrag. Ne ide. Nikako. Primičem glavu rupicama u ručki, no presitne su pa vidim samo svoj nos. I na nosu konja malenoga rasta. Oko 1.45 cm dužine mi skače po vrhu nosa pa počinjem kihati. Otpuhujem ga s nosa. Neeeeee, odbija se od zidova.
Kraljica Nefertiti imala je velik nos i vozila je konjsku zapregu koju je njezin otac Juja, zapovjednik bojnih kola, donio u Amarnu. Nije sigurno je li se njezin suprug, faraon koji joj je, po nekim svjedočanstvima, bio sestrična, vozio u njima. Mogu li dvije odrasle osobe stati u kola koja su upregnuta malim konjem? Vjerojatno da ako su niskoga rasta.
Nije to važno. Prestani misliti. Probaj ponovno. To sam ja, tvoj Thumbelin. Otpuhala si me s druge strane. Poslušaj me pa ćeš uspjeti. Ajde, probaj ponovno.
Puhnem u desni dlan za sreću. S njega poleti listić mente koji se zalijepi za staklo. Rukama obavijam okvir i potpuno se naslanjam na njega. Možda će ga znoj otvoriti. Stojim tako nekoliko sekundi. Mirna sam. Čujem svoje udahe kako se uvlače u rupice na ručki. I tu ostaju. Nikud ne idu. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja i nijedan od njih nije moj.
Ne tako. Tako neće ići. Možda je najbolje da odustaneš.
Hetiti su bili preveliki ljudi za premale konje. Konja se prvo treba promatrati i nikada ga se ne smije uzjahati prije nego što ga se nauči stajati mirno. Ksenofontovo umijeće jahanja nije per (i) hippikēs jer hipiji ne jašu, njih jašu bez uzda.
Pusti sad to. Tako neće ići.
Skačem i lupam rukama po okviru. Trgam ručku koja ne se ne miče. Vojnik ne pita koga će zajahati. On jaše i jaše malenoga konja sve do Berlina gdje uzima pauzu za ispijanje čaja od mente. Konja veže za stablo. Na stablo slijeću dvije laste. Okrenu se jedna prema drugoj i ona malo veća proguta drugu, malo manju.
Prestani misliti. To sam ja, tvoj Thumbelin. Ajde, prestani.
Nefertitin muž bi zadigao haljinu pri vožnji u konjskoj zaprezi. Podižem rub spavaćice, stanem na desnu nogu i zagledam se u list mente na staklu. Grci su stalno nešto pisali pa se poslije nikome nije dalo ništa dopisivati jer su oni sve već rekli. Gledanje u sunce ne šteti očima, ali ni ne pomaže smirivanju konja zavezanoga za stablo. Lasta slijeće konju na vrat, spušta mu se po grivi do usta, sve do ždrijela i trbuha. Trojanskom lastom su Hetiti ušli u Egipat.
Daj prestani misliti. Boljet će te glava. Prestani misliti.
Čajem od mente Grci su smirivali živce kad su ih Egipćani zajahali pa su im Grci za osvetu poubijali sve malene konje. Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, ali nijedan od njih nije moj.
 
II.
Brže, brže to izvucite. Nemamo puno vremena. Vidite da krvari. Nikada nisam vidio ovoliku glavu. Brže, rekao sam, brže, sve je više i više stakla u njezinoj glavi.
Nisam do kraja pročitala priču. Kako završava?
Dajte mi gazu. Moramo zaustaviti krvarenje. Nije mi samo jasno otkud ovo silno staklo.
Neću imati vremena ako brzo ne odem. Zašto im treba toliko dugo. Pa to je samo nekoliko komadića sjećanja u mojoj glavi.
Ručnik mi dodajte. Neće biti dosta gaza. Što da radimo? Ne prestaje krvariti. Svi su šavovi pukli. Ne možemo riskirati s novima. Pritisnite joj ručnik na glavu. Možda zaustavimo krvarenje. Lako ćemo staklo poslije izvaditi.
Požurite se, nisam pročitala priču do kraja. Neću stići. Što je bilo s Nefertiti i konjem?
Ovo je sve gore. Ne staje, a i stakla je sve više. Najbolje da ju pustimo. Što kažete?
Nemojte me puštati. Ne još. Ali požurite se da stignem pročitati što je bilo s Nefertiti i konjem. Požurite se, sve je više sjećanja.
Ma najbolje da je pustimo. Vidite da joj ne možemo pomoći. Stakla je sve više, glava joj se ne raspoznaje, a iz ušiju joj stalno izlijeću nove laste. Nemamo dovoljno gaza da pokrije sve rupe na njezinom tijelu.
Zašto me puštate? Još mi samo malo pritisnite glavu. Možda ugušimo sjećanja.
Ne dirajte nas. Odite sada. Pustite nas na miru. Otiđite. Jebala vas vaša kratka priča.
 
III.
Malo mi se vrti. Gegam se i teško dišem. Kao da su mi leđa aluminijski okvir za koji su privezana dva mrtva konja. Moram prijeći svega dvadesetak centimetara do postolja gdje ću se odmoriti. Ne mogu gledati u stranu, samo ravno jer se pri pokušaju pomicanja tijela poskliznem i padnem, a ne mogu ustati jer sam glatka.
Malo mi se vrti. Još deset centimetara i bit ću doma. Ometaju me laste koje mi se zabijaju u leđa i zbog kojih posrćem nekoliko puta. Ona najdosadnija stalno viče: Dajte mi kavu i cigarete! Vratila se po mene, kaže, nedostaje je još jedna osoba u priči.
Molila bih vas da mi se pridružite na šalici čaja. Ja ne pijem čaj, ali sam se zadužila kod Grka za novu vrećicu, posebno spremljenu za vas.
Još pet centimetara i bit ću doma. Još samo kad bi prestala govoriti. Vrti mi se od njenoga cik cikanja. Što je s vašim konjem?
Ah, pokazalo se da nije bio konj, nego kobila.
Još samo centimetar i doma sam. Teška su mi aluminijska leđa i puno se znojim. Valjda se neću poskliznuti na balkončiću. Evo,… tu sam, vidim odavde da sam stigla. Samo da ispustim zrak iz rupica i doma sam. Fijuuuuuu, škljoc. Sjela sam u utore jer sam potpuno mokra od znoja.
Sad kada ste se napokon smjestila molila bih vas da pođete sa mnom na šalicu čaja.
Brdo konjskih kostura, izgrižena kopita od napasnih lasta i njihovih statista koje su preplavile grad. Sada konačno gledam u stranu. Ali gdje je proljeće? Ne volim putovati po zimi.
Čovjek koji je pojeo proljeće, per (i) hippik
Što da vam kažem, nije mi lako, svi me prozivaju da sam pojeo proljeće. Nikako da im objasnim da nisam namjerno. Nefertiti me zamolila da joj pomognem oko izbora božanstva pa sam od predugoga buljenja u sunce naglo ogladnio. Bilo mi je žao pojesti njezinu kobilu pa sam na brzinu dohvatio proljeće koje je čuvala ispod nubijske perike.
Na svijetu živi šezdeset milijuna konja, a nijedan nije moj. Napokon sam doma, jedan listić mente zalijepio mi se za staklo pa me smiruje. Njemačka je vojska u rat ušla s 514 tisuća konja od kojih nijedan, ali baš nijedan nije bio moj. Predugo gledanje u božanstvo može oštetiti vid. A i priču.
Prestani već jednom pisati tu priču i dođi na čaj. Nikud ti neće pobjeći. Priča, ne čaj.

Slika: Canaletto, Bečka Španjolska škola jahanja

Robert Blažević: Karl Jaspers (1883–1969)

Jaspers je po obrazovanju liječnik (psihijatar);1 utemeljitelj je filozofije egzistencije.2 Budući da mu je supruga bila Židovka, prinudno je umirovljen 1937. godine, a 1938. zabranjeno mu je objavljivanje u nacističkoj Njemačkoj. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, obasipan brojnim ponudama, prihvatio je posao sveučilišnog profesora u Švicarskoj, u Baselu. Švicarsko državljanstvo uzima 1967. godine kada njemački kancelar postaje nekadašnji član nacionalsocijalističke partije.

Jaspersovu filozofiju karakteriziraju trodiobe: on piše o tri načina transcendiranja: u svjetovnom orijentiranju, rasvjetljavanju egzistencije i u metafizici. Tomu su posvećena tri sveska njegova glavnog djela Filozofije (1932).

Kao što je prethodno istaknuto, filozofijski način promišljanja zbilje javlja se u tzv. graničnim situacijama, onima koje je teško svladati pomoću racionalnog mišljenja te stoga izazivaju skepticizam i nihilizam. „Filozofija egzistencije u biti je metafizika. To su Jaspersove riječi. Ta metafizika pokazuje svoju zamisao strukture cjeline iz koje treba odrediti bit ljudskog postojanja, koje je uvijek ispunjeno strahom i brigom. Baš u osvjetljenju toga stanja vidi Jaspers izvor filozofije“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:472).3 U djelu Atomska bomba i budućnost čovjeka (1958), Jaspers zastupa tezu da „čitavo čovječanstvo“ stoji u jednoj graničnoj situaciji. „Ova gotovo univerzalna granična situacija proizlazi iz dvije mogućnosti koje su u sadašnjosti postale realnim opasnostima, a kojih još u dosadašnjoj povijesti čovječanstva nije bilo: 1. iz mogućnosti totalnog samouništenja čovječanstva atomskim ratom, i 2. iz mogućnosti uspostavljanja svjetskog totalitarnog sistema vladavine u kojemu bi se uništilo sve ono što znači navlastiti čovjekobitak (sloboda, samoodgovornost, ljudsko dostojanstvo, ljubeća komunikacija itd.). Obje ove opasnosti koje su nastale u slijedu znanstveno-tehničkog razvitka, koji Jaspers ni u kom slučaju ne ocrtava jednostrano negativno, izazvale su krizu sveukupnogčovječanstva kakve još nije bilo u dosadašnjoj povijesti“ (Salamun, 1988b:235-236).4

U djelu Pitanje krivnje (Schuldfrage) Jaspers razdvaja krivnju, koja ne može proizići iz puke pripadnosti naciji zločinaca, i odgovornost ostalih pripadnika neke nacije.5 „Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu“ (Jaspers, 2006:29).6 Hitlerovu državu nazvao je „razbojničkom“. Čudilo ga je da u njemačkom narodu „vlada ravnodušnost (Bošnjak) prema masovnom ubijanju Židova. Uživao je veliki prestiž s obzirom na svoju antinacističku prošlost. Ali je u dijelu njemačke javnosti baš zbog toga nosio stigmu izdajnika. „Protivnici su ga nazivali političkom svinjom, zagovaračem komunizma, Nato-filozofom, i, razumljivo, izdajnikom domovine, no on je to sve mirno podnosio“ (Bošnjak, Sv. III., 1993:469). Jaspers je s pravom percipiran kao savjest Njemačke.

Djelo Duhovna situacija vremena napisao je prije dolaska nacista na vlast. Odnosno, 1931. godine. U njemu on polazi od konkretnih uvjeta opstanka ili egzistencije. Osvještava činjenicu da mase vladaju u svijetu tehničke racionalnosti. U tom svijetu došlo je do niveliranja, do mehaniziranja; time individue postaju uzajamno zamjenjive. Prirodne znanosti su svojom racionalizacijom i matematizacijom dale odlučujući doprinos mehaniziranju svijeta. Počinje se osjećati pustoš opstanka kakve nikad nije bilo (Jaspers, 1998:21). Ono izvana vidljivo novo jest razvitak tehničkog svijeta.7 Prvi put je započelo zbiljsko ovladavanje prirode; čovjek je sada upleo cijeli planet u mrežu svoje aparature. Planet se preobražava u „jednu jedinu tvornicu“ radi iskorištavanja njegovih tvari i energija (Jaspers, 1998:22).

S druge strane, na djelu je kretanje „uniformiranog“ životnog usuda. Živimo u svijetu u kojem se gubi individualnost, masovnost je bitno obilježje epohe. „Mase pučanstva ne mogu živjeti bez ogromnog djelatnog aparata u kojemu one sudjeluju kao kotačići, kako bi omogućile svoj opstanak“ (Jaspers, 1998:37).8 Kako bi u masi došao do izražaja, čovjek se mora pokazivati, držati predavanja i govore, poticati buđenje senzacija. U tu svrhu služi reklama. Poredak mase izgrađuje jedan „univerzalni aparat“ opstanka, koji razara istinski ljudski svijet opstanka (Jaspers, 1998:44-45).

U svijetu prevladava osrednjost, čovjek je još „nekakav bitak“ samo kao „mi“. „Čini se da svijet mora zapasti u ruke osrednjosti, ljudi bez usuda, bez dostojanstva i bez istinske čovječnosti. Čini se da je postvaren, iz svoga korijena istrgnut čovjek izgubio ono bitno. Ne tiče ga se ništa što je transparentnost istinskog bitka. U radosti i nelagodi, u naponu i zamoru, on je ono što mu je trenutna funkcija. Živeći od dana do dana, kao cilj iznad trenutnog radnog učinka preostaje mu jedino to da ima što je moguće bolje mjesto u aparatu“ (Jaspers, 1998:53). Svaki je individuum, htio-ne htio, „upregnut“ u aparat.

„Tehničko prevladavanje vremena i prostora dnevnim novinskim priopćenjima putovanja, masovnost preslikavanja i reproduciranja pomoću kina i radija omogućili su dodir svega sa svime. Ništa nije udaljeno, tajnovito, čudnovato. U zbivanjima koja slove velikima mogu biti nazočni svi ljudi koji upravo zauzimaju vodeće položaje, poznati su nam kao da ih susrećemo svakodnevno“ (Jaspers,1998:49). Dakle, značaj pojedinca kao vođe ne prestaje pod vladavinom mase u aparatu; ali tko može biti vođa, piše Jaspers, to je sada podložno posebnom izboru. „Veliki se ljudi povlače pred spretnim ljudima“ (Jaspers, 1998:56). Jaspersu je, dakako, pritom stalo poglavito do egzistencijalno-ontologijske,9 a ne politologijske analize.

Ukoliko se čovjek izgubi u masi, on gubi svoj ljudski bitak. U kontekstu državne krize, krize kulture i raspada svega duhovnog na djelu je i kriza samog ljudskog bitka. Sve je uzdrmano; svijet je lišen „začaranosti“. To je pogodan milje za pojavu raznih demagoga, koji „neko vrijeme zanose mase“.10 Osvijestiti položaj modernog čovjeka to je zadaća filozofije. „Filozofiranje je postalo temeljem pravog bitka čovjeka“ (Jaspers, 1998:148).11

Aparat je u „u sebe upleo“ svekoliki opstanak. Ljudi većinom postaju „radnicima i namještenicima“; nije stoga moguće da čovjek u zvanju i zarađivanju kruha poželi biti posvema upućen na sama sebe. Kako bi zaštitio vlastiti opstanak, pojedinac mora sudjelovati u nekom „interesnom savezu“. Zbog toga je prisiljen raditi u svrhu i pod uvjetima što dolaze izvana. Za gotovo sve u aparatu je „neumoljivost“: da valja raditi u pogonu ili propasti (Jaspers, 1998:188-189).12

Jaspersu je poglavito stalo da se sačuvao mali broj onih najboljih. On ih naziva „plemenština“ (Adel) ljudske egzistencije. Dakle, riječ je o aristokratskoj eliti. To su oni najbolji u smislu plemenštine ljudskog bitka. „Oni drugi imaju na desetke ljudi za prijatelje, koji to ipak nisu, a ovi su doista sretni kad imaju jednoga“ (Jaspers, 1998:200).

Čovječja „plemenština“, dakako, može značiti filozofski život. „Tko nekom autoritetu doduše prepusti što on sâm jedino može biti, taj gubi plemenštinu“ (Jaspers, 1998:203). Samo malobrojni imaju šansu za uzlet. „Takvi nisu predstavnici mase kao vrhunci njezine biti; nego prije njezin mračan prijekor“ (Jaspers, 1998:202).

Jaspers postavlja i pitanje ljudske slobode. Čovjekov je bitak u zahtjevu da bude slobodan. Je li još uopće moguć neovisan čovjek? Može li čovjek biti slobodan? Prema Jaspersu, povijest čovjeka je uzaludan pokušaj „bivanja slobodnim“ (Jaspers, 1998:214). On ipak ostavlja mogućnost da se „uzdigne“ neovisan čovjek, koji bi „faktički uzeo stvari u svoje ruke i značio istinski bitak“.

Jaspers stoji na gledištu da ne smije biti nikakve „dogmatsko-fiksirane, perfekcionističke idealne slike istinskog čovjeka“ ili „jedinog pravog političkog uređenja“. Predodže o tomu mogu biti samo „orijentacijski ideali“ kojima se uvijek može „gradualno“ približavati. Kao što čovjek u svom „individualnom samoozbiljenju“ nikada nije „dovršen“, isto tako on, kao „moralno biće“ (koje djeluje privatno i javno), ili, kao „znajuće i politički misleće biće“ (koje planira i uređuje društvene i političke institucije) nikada ne može biti savršen. Priznavanje „principijelne nesavršenosti i pogrešivosti ljudskog bića“ ima, između ostaloga, sljedeće posljedice za liberalni svjetonazor koji zastupa Jaspers slično kao i njegov „veliki uzor“ Max Weber: „1. odbacuje se svako dogmatsko fiksiranje u perfekcionističku idealnu sliku čovjeka ili određenog društvenog oblika, kao što to često predočavaju politički ekstremisti; takvo se fiksiranje pojavljuje kao nerealistično i u krajnjoj liniji ‘nečovječno’; 2. u suprotnosti prema defetističkom i pasivnom političkom vjerovanju pledira se za nužnost aktivnog i dosljednog angažiranja za višeindividualne slobode, pluralitet, otvorenost i demokraciju, za ostvarivanjekomunikacije na svjetskom planu i stanje svjetskog mira“ (Salamun, 1988b:238).13

Bilješke
1 „Upita li se s obzirom na Jaspersov život koji su to najvažniji čimbenici i događaji koji su odlučno obilježili njegovo mišljenje i filozofiranje, tada se prije svega mora imati u vidu da on svoju profesionalnu karijeru nije odmah započeo kao filozof, nego da je ponajprije studirao medicinu i da je nakon završetka studija medicine nekoliko godina radio kao znanstveni asistent na sveučilišnoj klinici za psihijatriju u Heidelbergu. Godine 1916. Jaspers postaje najprije izvanrednim profesorom psihologije na Sveučilištu Heidelberg, a tek 1920. profesorom filozofije“ (Salamun, 1988b:227). Prema Salamunu, ovaj je biografski detalj važan, budući da je Jaspers tijekom svoje djelatnosti kao psihijatar i psiholog stekao „niz vrijednih saznanja“ o psihičkim fenomenima i procesima koji su „mnogo značili“ za razvitak dvaju središnjih pojmova njegove kasnije filozofije egzistencije: pojma granične situacije ljudskog života i pojma egzistencijalne komunikacije. Dva daljnja čimbenika u Jaspersovom životu, koji su „snažno utjecali“ na koncepciju obaju pojmova, bili su „po život opasna bolest“ i njegov „vrlo sretan brak“ s Gertrudom Mayer, sestrom prijatelja sa studija. „Permanentna konfrontacija“ s mogućnošću smrti zbog bolesti (ekstaze bronhā i „sekundarna srčana insuficijencija“) utjecala je znatno na koncepciju „filozofsko-egzistencijske predodžbe“ da je doživljavanje graničnih situacija, npr. smrt, patnja, borba, krivica, „temeljno za ljudsku egzistenciju“. Brak s Gertrudom Mayer, pak, bila je „duboko emocionalna“, ali i „duhovna veza“ koja je u bitnim aspektima „suodredila“ Jaspersovu koncepciju pojma „međuljudske egzistencijalne komunikacije“ (Salamun, 1988b:227-228).

2 Filozofija egzistencije se u Europi javlja u tridesetim godinama 20. stoljeća, a francuski egzistencijalizam na čelu sa Sartreom, pak, četrdesetih godina.

3 Jaspers je postavio sljedeći problem: što je uopće čovjek i kako treba misliti ljudsko biće? Rješenje bi trebalo biti u tomu da čovjek iz svakodnevne izgubljenosti dođe do svoje egzistencije. Odnosno, trebao bi se osloboditi utjecaja vremena i sâm izgraditi svoje biće. Dakle, ne moć države i društva, nego vlastiti put. Jer, bit se čovjeka ne iscrpljuje u onomu što mu nameću društvo i vrijeme. Umjesto sile valja postaviti um, jer samo tako možemo izgraditi međusobne ljudske odnose. Kad spoznamo svoja granična stanja (dokle dopiru naše mogućnosti) ujedno smo otkrili i svoje duhovno stanje, a time i svoju egzistenciju. Tek u tomu može biti sloboda pojedinca, gdje čovjek može ostati čovjek (Bošnjak, Sv. III., 1993:471).

4 „Da bi se ona mogla svladati potrebno je osvještavanje i egzistencijalno prisvajanje te univerzalne granične situacije od strane što je moguće više ljudi, i konačno, potreban je ćudoredno-moralni zaokret, radikalna promjena ‘ćudoredno-političkog načina mišljenja’. Moralno-politički zaokret kojemu je on smjerao zahtijeva odvraćanje od ‘stare politike’ koju Jaspers slijedeći Maxa Webera razumijeva u prvoj liniji kao politiku moći“ (Salamun, 1988b:236).

5 „Tako on eru nacističkog režima u Njemačkoj tumači kao graničnu situaciju za svakog njemačkog građanina i za njemački narod u cjelini. Ova se granična situacija ne može prevladati pomoću površnih strategija potiskivanja, premazivanja ljepšim bojama, iluzionističkom samoobmanom itd. Za to je štoviše potreban pošten proces samorefleksije koji mora biti odlikovan beziluzornom istinitošću i spremnošću da se preuzme odgovornost za ono što se zbilo, a u kojemu se historijske, socijalne, privredne i psihičke pretpostavke razvitka prema nacističkom režimu moraju razraditi u jednom ‘unutarnjem djelovanju’“ (Salamun, 1988b:235).

6 Jaspers razlikuje četiri pojma krivnje: kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju (odgovornost). Kriminalna krivnja odnosi se na zločine koji su „objektivno dokaziva djelovanja“; njima se krše „jednoznačni“ zakoni. Instanca je sud; on u formalnom postupku određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone. Politička krivnja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). „Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada.“ Moralna krivnja: za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko, tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno „naređenje je naređenje!“ Zločini ostaju zločini i kad su naređeni, doduše sukladno mjeri „opasnosti, ucjene i terora“ vrijede olakotne okolnosti. Svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Pritom je instanca vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom „koji me voli i zainteresiran je za moju dušu“. Konačno, metafizička krivnja: postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, napose za zločine počinjene u njegovoj prisutnosti ili s njegovim znanjem. „Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, a s obzirom da nema izgleda na uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog“ (Jaspers, 2006:20). Riječ je, dakle, o krivnji egzistencije pred transcendencijom. Kad bi se ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bi anđeli. A preostala tri pojma krivnje ostala bi „bespredmetna“.

7 „Danas se na opstanak u opće raširenom samorazumijevanju gleda kao na opskrbu masa u racionalnoj proizvodnji na temelju tehničkih izuma“ (Jaspers, 1998:35).

8 „Tehnika i masa proizvele su jedna drugu. Tehnički poredak opstanka i masa pripadaju zajedno. Velika mašinerija mora biti usklađena sa svojstvima mase: njezin pogon s masama radne snage, njezina proizvodnja s vrijednosnim ocjenama mase potrošača“ (Jaspers, 1998:40).

9 Za Jaspersa bitak je cjelina; da bi došli do istinskog bitka moramo poznavati cjelinu u kojoj određujemo gdje stojimo danas (Jaspers, 1998:26)

10 „Politika i filozofija su univerzalne i ništa ne postoji što se njih ne bi ticalo. Nema nikoga tko bi tome mogao izbjeći. Jaspers je svoju filozofiju popularno izlagao u diskusiji i preko televizije. On je naglašavao: tko misli, taj mora izići na ulicu“ (Bošnjalk, Sv. III., 1993:469). Tu leži razlog zašto je Jaspers bio omrznut kod političara. On nije ostajao isključivo u predavaonici, već je govorio „svakom biraču“. Dakako, takvim diskursom da ga je „svatko“ mogao razumjeti. Jaspers, dakle, poučava i prosvjećuje ljude. Zbog toga su ga uspoređivali sa Sokratom.

11 „Filozofija egzistencije je filozofija ljudskog bitka, koja opet nadilazi čovjeka“ (Jaspers, 1998:155).

12 „Tehnifikacijom je čovjek kročio putem kojim se mora ići dalje. Ukinuti ga značilo bi otežati opstanak do nemogućnosti. Ne pomaže nam da kudimo, nego da prebrodimo“ (Jaspers, 1998:191).

13 „Jaspersu se sigurno s pravom može prigovoriti da je u svom kasnijem političkom mišljenju ostao relativno uopćen i apstraktan, jer nije dao nikakve konkretne prijedloge rješenja za prevladavanje političkih problema i da u svojim razmišljanjima nije pravilno sudio o kompliciranim mehanizmima odlučivanja u realnim političkim procesima. No, ti prigovori koje su protiv njega iznijeli politolozi, političari i novinari, grdeći ga kao moralista koji ne razumije svijet, gube iz vida okolnost da je uvijek iznova nužno pitati i za moralne vrijednosne standarde i principe vodilje politike a političko djelovanje mjeriti prema tim vrijednosnim standardima. A ovome je zadatku Jaspers sigurno dorastao“ (Salamun, 1988b:238-239).

Ljubaznošću autora knjige Uvod u povijest filozofije

Fotografija: Thomas Hoepker, 1968., Karl JASPERS i njegova supruga

Đurđa Mihić-Čivić: Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka se šuljala između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, ljepljiva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam red, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio. Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. “Ej, draga! Gdje si?” “Nasred Korza…” Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: “Ajme super! Evo ja kod Mc’Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu?” Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: “Što na ovom paklu?” “Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam.” “Ok…” Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. “Vesela sveska” je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovo malo ljudi koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. Sunce i more! Zato su i došli u “Lijepu našu” pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad… I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmjehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći… Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Fotografija: Biba Dunić